Dijaloška suradnja Crkve i suvremenog svijeta u duhu „Gaudium et spes"

Pastoralna konstitucija »Gaudium et spes« (De Ecclesia in mundo huius temporis), kao službeni dokumenat II vatikanskog koncila, predstavlja platformu djelovanja Crkve u našem vremenu i tematiku dijaloga Crkve sa suvremenim, i ateističkim, nazorima na svijet i život. U toj Konstituciji, iza uvodnog izlaganja o ljudskim uvjetima u sadašnjem času — s temama: o promjenama u društvenom poretku, o psihološkim moralnim i vjerskim promjenama, o oblicima neuravnoteženosti, itd. — slijedi prvi dio s naslovom »O Crkvi i pozivu čovjeka« i poglavljima: o dostojanstvu ljudske osobe, o ljudskoj zajednici, o čovjekovu djelovanju u svijetu, o misiji Crkve u sadašnjem svijetu. Iza toga slijedi drugi dio s naslovom »O nekim važnijim problemima« i poglavljima: o dostojanstvu braka i obitelji, o pravilnom promicanju kulturnog napretka, o ekonomko-društvenom životu, o životu političke zajednice, o promicanju mira i izgrađivanju internacionalne zajednice. Slijedi zaključak — s temama: o zadacima pojedinih vjernika i Crkava, o dijalogu između svih ljudi, o izgradnji svijeta i njegovu vođenju prema konačnoj svrsi.In prima parte articuli disputatur de notis specificis constitutionis »Gaudium et spes«. Hae notae sunt: inspiratio generalis »dialogi« loco monologi, impostatio hominis tainquam activi »cooperatoris Dei« in rebus justitiae et boni socialis, orientatio christocentrica in qua homo tractatur tamquam persona in functione »finis« et numquam in functione instrumenti, permutatio monologici modi cogitandi et sentiendi in modum dialogicum qui — in campo praxeos — includit «spiritum communitarium« et gradatim destruit spiritum egocentrismi; porro — augmentatio humanitatis per aliquod »supplementum spirituale« addendum ipsi processui technisationis et materialisationis contemporanearum. Linea generalis est: per hominem ad Deum. In secunda parte articuli sermo est de conditionibus cooperationis dialogicae. Accentum positum est in affirmationem: christifidelium est magis curare ut »vivant juxta religionem« quam ut defendant suam religionem. Haec cura includit internam dispositionem serviendi hominibus active in inexhausta inspiratione dynamicae christianae humanitatis quoad res corporales et res spirituales; includit etiam quandam «libertatem sub conditionibus«, quae conditiones per se exsurgunt ex dignitate personae humanae, ex ipsa veritate et ex legibus veritatis. In tertia parte articuli disputatur de concretisatione dialogicae cooperalionis, ubi »missio verbi« substituenda est »missione operis« in rebus justitiae, fraternitatis et amoris, quae concipiendae sunt modo dynamico, non statico, id est — evolvendo magis magisque »theologiam laboris«, ut procreetur quidam melior mundus — »humanus mundus«